Mesta su dobra: Blizu bine, pri sredini, malo udesno. Popio sam i drugo pivo, po treće neću ići. Gledam Rajana Adamsa, obučenog u nekakvo bizarno odelo s mašnom i šeširom kako priča nešto s bine. Više i ne koristi mikrofon, nego samo nešto melje uprazno. Glas mu je lep i čist, čak i sad, dok se isprekidano prolama kroz Apolo. “We can’t hear you!”, viču mu Englezi. Ja mrmljam sebi u bradu, na srpskom: “Jebi se, Rajane. Jebi se”.
Sedim u tom sedištu pored prazne plastične čaše piva, a Rajan u jednom trenutku ipak prilazi mikrofonu i najavljuje kraj koncerta. Iznad bine se spušta disko-kugla. Zažmurio sam. Kroz zatvorene kapke vidim samo blesak svetla sa disko-kugle. Čujem dobro poznate akorde i njega kako peva kao zmaj:
When they call your name
Will you walk right up
With a smile on your face?
Otvaram oči i čkiljim zaslepljen svetlima disko-kugle. Oko mene matorci povadili telefone s onim sklopivim futrolama i nevešto snimaju pesmu zbog koje su verovatno, kao i ja, najviše došli. Prštaće bumerski fejsbuci večeras. Pokupi me, razjebi me, ukradi mi sve ploče, jebi mi sve prijatelje, to je himna nas beta muškaraca i alfa žena, a ne bože pravde, bože čuvaj kralja i ostali hej sloveni.
Dvadeset pet godina je prošlo od ove pesmetine i albuma Heartbreaker. Pregazila me je ta ploča kao teretni voz kad se pojavila. Sporo, ali teško, tako da lomi svaku kosku i svako srce. Uživao sam u tom bolu, bila mi je poznata ta tuga. Tako sam bar mislio.
A priča je moćna. Baš. Imaš tog ludog, lepuškastog genija iz neke vukojebine u Severnoj Karolini koji piše pesme veće od života. Ima glas anđela i kufer pun priča o propalim ljubavima i protraćenim životima. U jednoj ruci mu je flaša viskija, u drugoj revolver kojim svako veče igra ruski rulet. Kad bi Amerikana bila čovek, izgledala bi i zvučala eto tako, kao on. Možda baš tog dana kada je revolver mogao i da opali, naleteo je na prave anđele - Gilijan Velč i Dejvida Rolingsa. Uzeli su ga pod svoje, primili u Woodland i pomogli da snimi prvo pravo rokenrol remek-delo dvehiljaditih. Onaj intro albuma, u kojem se Rajan i Dejvid štreberski svađaju oko Smithsa istinski je cuteness overload.
“Eth—Eth's got a mouthful of cookies!”, kaže u tom intru u izveštačenom britiš akcentu Rajan, podjebavajući engleskog producenta albuma, Itana Džonsa. Nisam o tim kolačićima mnogo razmišljao sve do ovog koncerta u Londonu. Između tih kukija i ovoga što sam gledao u Londonu prošlo je mnogo više od 25 godina, ispostavilo se. Prošao je ceo jedan život.
Već sam gledao Rajana uživo, i to u Zagrebu 2017. Magi je taj koncert napustila negde na pola. “Drkadžija i kreteeen!”, režala je paleći cigaretu ispred Tvornice. Ja sam ostao do kraja i godinama kasnije insistirao da je koncert bio genijalan. “Pa šta ako se izdrkavao na ljude koji koriste bliceve na telefonu”, penio sam. “Rekao je lepo čovek da ima epilepsiju i da može da dobije napad od toga i oni opet snimaju uz blic! Ko ih jebe!”
Sedim, dakle, s tom praznom čašom od piva, Rajan uzima usnu harmoniku na Come Pick Me Up i sve mi ovo prolazi kroz glavu. Opet sam ostao sâm do kraja, ovaj put je Uroš otišao na pola koncerta. Nisam morao da ga pitam zašto. Trebalo bi da je ovo emotivni vrhunac večeri i celog putovanja u London. Trebalo je da očiju punih suza doživljam katarzu i slažem kockice života. A evo me, sedim potpuno ravnodušan i suštinski nezaintersovan za sve što vidim.
Rajane, kako smo došli dovde?
Prvu polovinu koncerta, u kojoj je izvodio pesme sa Heartbreakera, pretvorio je u neku vrstu psihološkog boks-meča s publikom. Zamahivao je levo i desno, udarao gde je stizao, udarao kukavički i krvnički, udarao ispod pojasa. Prosipao je svoj mali, gusti mrak po nama. Bila je to serija monologa koje je bilo teško pratiti. Nije tu bilo smisla ni logički ni emotivno. Povremeno naleti dobra fora, kao kad je legao na pod i zaključio da tavanica Apola izgleda kao “space pussy”, i zaista, izgleda kao pička kosmička. Ali, taj humor nije u sebi imao ničeg veselog, ničeg poletnog, ničeg što odaje duh. Izašao je na binu obučen kao taj engleski dendi, nekakav postmoderni Oskar Vajld valjda, i počeo sa nekim britiš forama. Tada sam se i setio kukija iz intra za Heartbreaker. Žalio se da više nema prijatelja. Da mu bunjeve svira tip koji je pre par meseci izašao iz zatvora. Da mu je brat umro. Da mu se Kortni Lav ne javlja više. I sve to kroz neki mučan “humor”. Oh, Rajane.
Da li je sve počelo još sa kukijima i Dejvidom Rolingsom? Da li si ti sve vreme zapravo taj isti mali, bedni drkadžija i kreten? Ako je meni bilo mučno da ga gledam tih par sati kako mrači i zrači sa bine, kako je onda tek bilo ljudima oko njega? A tek ženama? Sećam se kako sam s prezirom odbacio optužbe koje su protiv njega iznele bivša žena i Fibi Bridžers. Kakvo woke proseravanje, mislio sam tada.
Više ne mislim tako.
Ne kažem da je uradio bilo šta zbog čega bi trebalo da završi na robiji, pa možda čak i da izgubi izdavačku kuću. Ali, da ga neko ispiše iz života? O, da. Ako se to zove kenselovanje, nema problema, otkazaću ga prvi. Pa nisam ja Lusinda Vilijams, koja je u memoarima s onoliko empatije i ljubavi pisala o njegovom mraku, iako je bilo savršeno jasno šta o svemu tome misli. Ipak je Lusinda najveća, jebiga.
Odmah na početku koncerta u Apolu rekao je da će Come Pick Me Up svirati tek na kraju, pa nam on to kaže odmah, jer nije on asshole. A sviraće je na kraju, jer to, eto, više nije njegov život, sav taj alkohol, depresija, bezdan. On je sad novi čovek, zdrav i prav, zajebant, alfa.
Ali, svetla s disko-kugle u Apolu nisu smetala samo meni. Kad je konačno završio Come Pick Me Up, Rajan Adams je odložio usnu harmoniku, ustao i napravio par koraka unazad. Verovatno ošamućen svetlima koja su blještala na sve strane, izgubio je ravnotežu, zateturao se i pao preko bubnjeva. Gledam ga kako se koprca među bubnjevima i ne čekam da ustane. Uzimam čašu od piva i izlazim u tamnu noć, među londonske vukodlake.
Sedam na metro i oko sebe vidim ekipu s koncerta. Farmerke, kaubojke, karirane košulje i spušteni pogledi. Gledam njihove kaubojke, gledam svoje gaserske asiks patike i shvatam da iz ovog voza neću izaći kao isti čovek koji je u njega ušao.
Come pick me up
Take me out
Fuck me up
Steal my records
Screw all my friends
Behind my back
With a smile on your face
And then do it again
I wish you would.